Kokteli su manifest zadovoljstva i uživanja u životu, izraz ličnog ukusa i stila, kratki predah od stresa. Dobar koktel, sa alkoholom ili bez njega, pripremljen uz dosta truda, ili kao jednostavna mešavina dvaju pića, divno ukrašen ili samo poslužen sa ledom, uvek je mnogo više od običnog pića.
Čak i sama reč koktel budi određeno uzbuđenje. Reč koktel vas navodi da pomislite na otmeno okruženje, na zabavu i druženje sa najbližima.
Kokteli odavno nisu pića namenjena isključivo bogatijem sloju, naprotiv, većina ljudi dana sebi može da priušti mali kućni bar; osnovni šejker, barska cediljka i čašica mogu se jeftino kupiti u većini radnja sa mešovitom robom i kućnim potrepštinama.
Mešanje koktela nije stvar novca nego stava prema životu, kao što važi i za hranu. Oni su prijatan dodatak svim manifestacijama pića na brzinu. Uživanje u koktelu počinje pre nego što popijete prvi gutljaj. Birati pića iz dobre koktel karte, posmatrati šankera kako meša piće i najzad videti savršeno smešan koktel na šanku pred sobom, sve to ima neke svoje draži.
Uživanje u koktelima nije za one koji vole čista alkoholna pića. Kokteli su pića za društvo, u njima se uživa za šankom ili na proslavi. Razlog za to počiva u samom mešanju: ono je često prilično teško i stoga se isplati samo ako pravite više pića, kako to profesionalci kažu. Mnogim ljudima zadovoljstvo ne pričinjava samo isprobavanje koktela nego upravo njihovo mešanje. Za većinu onih koji ih spremaju proces je važniji od cilja: rukovanje flašama, voće i ukrasi, brižljivost pri tačnom doziranju pića, probanje i naravno iščekivanje i potom zadovoljstvo gostiju. Zbog svega toga mešanje koktela predstavlja jedno od najvećih sitnih zadovoljstava na svetu.
Čak i sama reč koktel budi određeno uzbuđenje. Reč koktel vas navodi da pomislite na otmeno okruženje, na zabavu i druženje sa najbližima.
Kokteli odavno nisu pića namenjena isključivo bogatijem sloju, naprotiv, većina ljudi dana sebi može da priušti mali kućni bar; osnovni šejker, barska cediljka i čašica mogu se jeftino kupiti u većini radnja sa mešovitom robom i kućnim potrepštinama.
Mešanje koktela nije stvar novca nego stava prema životu, kao što važi i za hranu. Oni su prijatan dodatak svim manifestacijama pića na brzinu. Uživanje u koktelu počinje pre nego što popijete prvi gutljaj. Birati pića iz dobre koktel karte, posmatrati šankera kako meša piće i najzad videti savršeno smešan koktel na šanku pred sobom, sve to ima neke svoje draži.
Uživanje u koktelima nije za one koji vole čista alkoholna pića. Kokteli su pića za društvo, u njima se uživa za šankom ili na proslavi. Razlog za to počiva u samom mešanju: ono je često prilično teško i stoga se isplati samo ako pravite više pića, kako to profesionalci kažu. Mnogim ljudima zadovoljstvo ne pričinjava samo isprobavanje koktela nego upravo njihovo mešanje. Za većinu onih koji ih spremaju proces je važniji od cilja: rukovanje flašama, voće i ukrasi, brižljivost pri tačnom doziranju pića, probanje i naravno iščekivanje i potom zadovoljstvo gostiju. Zbog svega toga mešanje koktela predstavlja jedno od najvećih sitnih zadovoljstava na svetu.
Nemoguće je sa sigurnošću utvrditi odkle naziv koktel potiče, iako postoje mnoge priče o tome kao i njihove bezbrojne verzije. Neke od najpopularnijih, ako ne i najverovatnijih priča ukazuju da je pojam koktel izveden od reči cock's tail (petlov rep). Neke priče pozivaju se na raznobojna pera, u njima se raznobojni slojevi u koktelima upoređuju sa perima u petlovom repu. Druge kažu da je pojam nastao u pijankama nakon borbi petlova, kada bi pobednici više puta praznili krigle iznad petlovih repova; pobedničkog trofeja i uzvikivali '' na petlov rep!''. Najlepša priča sa petlovim repom je ona o Betsi Flanagan.
Pripoveda se da je za vreme američkog rata za nezavisnost Betsi Flanagan, koja je volela šalu, držala krčmu u Novoj Engleskoj u kojoj su mladi američki oficiri voleli da piju. Za vreme pijanki vojnici su gunđali zbog nekakvog bogatog zamljoposednika koji je podržavao britansku kraljevsku porodicu i pri tom živeo kao lord, dok su oni jedva imali najnužnije za život. Jedne večeri Betsi ih je poslužila novom mešavinom ruma i voćnog soka, koju je ukrasila perima iz petlovog repa. Pera su najverovatnije otpala petlu onog bogatog zemljoposednika za vreme borbe petlova. Mlade oficire je oduševila Betsina ideja i jedan mladi francuski poručnik je povikao ''vive le coq's tail!''.
Druga dobra priča koja pripada alkoholnim predanjima tiče se čudnog recepta za koji se pretpostavlja da je korišćen u Engleskoj u 17. ili 18. veku. Cok's ale (petlovo pivo) je, kaže legenda, spreman tako što se kuvano pile sa začinima zamotavalo u platnenu vreću, sadržaj se drobio čekićem a onda se vreća potapala u bačvu engleskog piva na 10 dana. Navodno je takvo pivo imalo izvrstan ukus, pa je ovaj postupak nastavio da se razvija i iz njega proističe današnja veština mešanja koktela u kojima uživamo.
Negde se pominje i to da je prvi put, reč koktel upotrebljena 1806. godine u jednom američkom magazinu, opisujući stimulativnu mešavinu alkohola, soka i različitih aroma. I navodno je prvi pravi koktel nastao u sunčanoj Kaliforniji, negde oko 1862. godine. Bio je to Martini. Originalni recept uključivao je burbon viski, šećer, malo pelinkovca ili sličnog gorkog pića, maraskino višnju i soda vodu; vremenom se menjao i danas se uglavnom pravi od mešavine džina i vermuta, sa dodatkom maslinke.
Pripoveda se da je za vreme američkog rata za nezavisnost Betsi Flanagan, koja je volela šalu, držala krčmu u Novoj Engleskoj u kojoj su mladi američki oficiri voleli da piju. Za vreme pijanki vojnici su gunđali zbog nekakvog bogatog zamljoposednika koji je podržavao britansku kraljevsku porodicu i pri tom živeo kao lord, dok su oni jedva imali najnužnije za život. Jedne večeri Betsi ih je poslužila novom mešavinom ruma i voćnog soka, koju je ukrasila perima iz petlovog repa. Pera su najverovatnije otpala petlu onog bogatog zemljoposednika za vreme borbe petlova. Mlade oficire je oduševila Betsina ideja i jedan mladi francuski poručnik je povikao ''vive le coq's tail!''.
Druga dobra priča koja pripada alkoholnim predanjima tiče se čudnog recepta za koji se pretpostavlja da je korišćen u Engleskoj u 17. ili 18. veku. Cok's ale (petlovo pivo) je, kaže legenda, spreman tako što se kuvano pile sa začinima zamotavalo u platnenu vreću, sadržaj se drobio čekićem a onda se vreća potapala u bačvu engleskog piva na 10 dana. Navodno je takvo pivo imalo izvrstan ukus, pa je ovaj postupak nastavio da se razvija i iz njega proističe današnja veština mešanja koktela u kojima uživamo.
Negde se pominje i to da je prvi put, reč koktel upotrebljena 1806. godine u jednom američkom magazinu, opisujući stimulativnu mešavinu alkohola, soka i različitih aroma. I navodno je prvi pravi koktel nastao u sunčanoj Kaliforniji, negde oko 1862. godine. Bio je to Martini. Originalni recept uključivao je burbon viski, šećer, malo pelinkovca ili sličnog gorkog pića, maraskino višnju i soda vodu; vremenom se menjao i danas se uglavnom pravi od mešavine džina i vermuta, sa dodatkom maslinke.
Bez obzira na poreklo naziva, jedno je sigurno; miksovanje, umetnost mešanja alkohola sa drugim tečnostima, staro je koliko i sam alkohol, što je i razumljivo jer bi bez dodataka destilisani alkoholi bili potpuno neupotrebljivi za piće. Čak su i stari grci u vino stavljali med da bi im bilo pitkije.
Kokteli kakve danas poznajemo potiču s kraja 19. veka. U Severnoj Americi su se širili ''američki barovi'' u kojima je domači viski bio mešan sa pićima uvezenim iz Evrope, čime su stvorene mnogobrojne varijante. Tada su nastali mnogi klasični kokteli koji su nam i danas poznati, npr. gorki kokteli i fizovi.
Kokteli su dostigli vrhunac popularnosti u SAD u trećoj deceniji 20. veka, za vreme prohibicije. Pošto je konzumiranje alkohola zvanično bilo zabranjeno a policijski pretresi bili veoma česti u barovima, ljudi su pili svoje omiljeno alkoholno piće prerušeno, npr. u voćni sok.
Početkom 20. veka kokteli su bili na vrhuncu slave na pomodnoj sceni u evropskim metropolama, Parizu, Berlinu, Londonu i Rimu, ali onda su oba svetska rata došla skoro kao naplata hedonističkih zadovoljstava. Ipak posle 1945. godine ništa više nije ometalo pobednički marš koktela, a američki vojnici koji su bili stacionirani širom zapadne Evrope brzo su pomogli da se njihova omiljena mešana pića popularizuju svuda.
U današnje vreme gde god da odete ne postoji bar, kafana ili restoran koji nema koktele na karti pića. Domaće tradicije su izuzetno uticajne i stoga većina recepata u Francuskoj se zasniva na konjaku, gorki koteli sa kamparijem vrlo su popularni u Italiji, a mešavine sa votkom preovlađuju u istočnoj Evropi.
Trendseterski kokteli koji se služe na slavnim mestima kao što je bar Ouk u njujorškom hotelu Plaza, bar Boadas u Barseloni ili bar hotela Šeperd u Kairu imaju veoma veliki uticaj na ponudu koktela barovima širom sveta. Tu slavni šankeri mešaju, tresu i mućkaju koktele koji su unapred predodređeni da budu odlični.
Dobar koktel ne zavisi samo od ukusa nego i od osmišljenog posluživanja, a u tome čaše imaju istaknutu ulogu. One predstavljaju odlučujući deo izgleda koktela, naglašavaju njegovu stilizovanost i povećavaju zadovoljstvo u iščekivanju prvog gutljaja.
Poslednje poglavlje u istoriji koktela sasvim izvesno još nije napisano. Naprotiv, razvoj miksovanih pića se neprestano nastavlja. A ko zna, možda u nekom baru negde u svetu neki barmen prvi put služi neko svoje ostvarenje koje će možda za nekoliko godina dostići vrhunac na svim koktel kartama.
Kokteli kakve danas poznajemo potiču s kraja 19. veka. U Severnoj Americi su se širili ''američki barovi'' u kojima je domači viski bio mešan sa pićima uvezenim iz Evrope, čime su stvorene mnogobrojne varijante. Tada su nastali mnogi klasični kokteli koji su nam i danas poznati, npr. gorki kokteli i fizovi.
Kokteli su dostigli vrhunac popularnosti u SAD u trećoj deceniji 20. veka, za vreme prohibicije. Pošto je konzumiranje alkohola zvanično bilo zabranjeno a policijski pretresi bili veoma česti u barovima, ljudi su pili svoje omiljeno alkoholno piće prerušeno, npr. u voćni sok.
Početkom 20. veka kokteli su bili na vrhuncu slave na pomodnoj sceni u evropskim metropolama, Parizu, Berlinu, Londonu i Rimu, ali onda su oba svetska rata došla skoro kao naplata hedonističkih zadovoljstava. Ipak posle 1945. godine ništa više nije ometalo pobednički marš koktela, a američki vojnici koji su bili stacionirani širom zapadne Evrope brzo su pomogli da se njihova omiljena mešana pića popularizuju svuda.
U današnje vreme gde god da odete ne postoji bar, kafana ili restoran koji nema koktele na karti pića. Domaće tradicije su izuzetno uticajne i stoga većina recepata u Francuskoj se zasniva na konjaku, gorki koteli sa kamparijem vrlo su popularni u Italiji, a mešavine sa votkom preovlađuju u istočnoj Evropi.
Trendseterski kokteli koji se služe na slavnim mestima kao što je bar Ouk u njujorškom hotelu Plaza, bar Boadas u Barseloni ili bar hotela Šeperd u Kairu imaju veoma veliki uticaj na ponudu koktela barovima širom sveta. Tu slavni šankeri mešaju, tresu i mućkaju koktele koji su unapred predodređeni da budu odlični.
Dobar koktel ne zavisi samo od ukusa nego i od osmišljenog posluživanja, a u tome čaše imaju istaknutu ulogu. One predstavljaju odlučujući deo izgleda koktela, naglašavaju njegovu stilizovanost i povećavaju zadovoljstvo u iščekivanju prvog gutljaja.
Poslednje poglavlje u istoriji koktela sasvim izvesno još nije napisano. Naprotiv, razvoj miksovanih pića se neprestano nastavlja. A ko zna, možda u nekom baru negde u svetu neki barmen prvi put služi neko svoje ostvarenje koje će možda za nekoliko godina dostići vrhunac na svim koktel kartama.